Intervju sa Dr. Ritz

Intervju sa Dr. Ritz

Kako to da ste se odlučili baš za zvanje okuliste?

Kad sam bila mala curica, baš od malena, vikala sam da ću operirati oči! Moja mama je napravila blefaroplastiku kad je imala otprilike 38 godina. Tada sam definitivno odlučila da ću biti okulista i da ću to raditi u životu i sama ta odluka mi je bila prekrasna, kao da sam došla doma.

Zaista sam imala sreću da sam uopće i dobila okulistiku jer je u moje vrijeme bilo jako teško dobiti neku specijalizaciju, a kamoli po želji. Tako sam najprije bila na Klinici za pedijatriju na zamjeni dvije godine, gdje su željeli da ostanem. Međutim, meni se ukazala prilika za specijalizaciju okulistike koju sam objeručke prihvatila. Ajme, kako sam bila sretna!

A koje Vam je bilo prvo mjesto na kojemu ste radili?

Bila sam specijalizantica Vojne bolnice koja je u to vrijeme bila najjača okulistika u Jugoslaviji, stvarno sam imala sreće. U životu nisam imala nikakva veze niti s Vojnom bolnicom niti s vojskom, pa sam tako malo bila skeptična – pitala sam se, kuda sad, kako sad. I onda je jedan profesor s našeg fakulteta upitao moje roditelje: „Je li Liana svjesna što je dobila?“

Jer ja zaista nisam bila svjesna… Tek kad sam počela raditi saznala sam fantastične činjenice o mjestu na kojem ću provesti veći dio svoje karijere. Dakle, prva leća je bila ugrađena u Vojnoj bolnici u Zagrebu, već je negdje krajem 70. godina dr. Skrt to radio (nekad su se zvale “iris cleap” leće). A ja sam mu asistirala kada je ugradio prvu leću u stražnju sobicu (kakve se danas ugrađuju), početkom 80-ih! Sve što su radili u toj bolnici, dešavalo se paralelno sa svijetom. I bila sam tako ponosna! Zapravo sam i ja tako to počela operirati među prvima u Jugoslaviji! (ha, ha, nećemo reći koliko imam godina).

U Vojnoj bolnici uvijek smo bili na izvoru svih novosti. Dakle, dr. Henč je radila elektrofiziološke pretrage, bila je prvi ultrasoničar oka na ovim prostorima, dr. Skrt je uveo floresceinsku angiografiju, operirao se i stražnji segment oka, vadila su se strana tijela iz oka… bili smo strahovito napredni. Kako su imali malo specijalizanata u Vojnoj bolnici (ja sam bila prva nakon 8 godina), doslovno su mi ulili znanje.

Još su u vrijeme moje specijalizacije uvidjeli da imam smisla za operacije, pa tako i plastične, stoga sam već kao specijalizantica počela operirati blefaroplastike “u fušu”. Znači, od 1984. godine, od samog početka specijalizacije, (što se u to vrijeme plaćalo i povrh plaće!)

I tako sam počela raditi svoju “bleficu”, o kojoj sam maštala kao curica, nakon čega sam napredovala, napredovala, napredovala… Jasno, radila sam i “ozbiljne operacije”. S takvim poslom stalno putuješ po svijetu, stalno učiš nešto novo. Petnaest godina sam bila konzilijarni okulista na maksilofacijalnoj kirurgiji, s njima sam puno radila i puno operirala.

Okulisti se dijele na oftalmologe kirurge i oftalmologe koji ne operiraju, a ja sam dakle oftalmološki kirurg.

Imala sam fantastičnu bazu koju onda godinama radom i učenjem nadograđuješ. Magistrirala sam, doktorirala… I eto me napokon u vlastitoj ordinaciji o kojoj sam, zapravo, cijelo vrijeme maštala.

Kad gledate unatrag, što Vam je bilo najizazovnije?

Najizazovnije je raditi intrabulbarne operacije. Sjećam se svoje prve operacije mrene, 1985. godine. Bilo me užasno strah, iako sam bila hrabra i odlučna. Tako mi je bio prekrasan dr. Skrt, koji me pitao – “Pa zašto se bojite, pa ja sam uz vas”! I to je stvarno točno, kad sam napravila svoju prvu kataraktu, to je stvarno bilo wow! Ali zapravo ne znam što bi mi bilo izazov – sve što naučiš, sretan si da jesi, sve ti je izazov, ali pozitivan izazov, svaka nova operacija koju napraviš ti je izazov.

Kad gledate unatrag, koje Vam je bilo najpozitivnije iskustvo?

Pa svaka plastična operacija kojom se popravlja nečiji izgled nakon stradanja, to mi je super. Kad makneš kompliciranu mrenu potpuno slijepom čovjeku, koji nakon toga progleda…

Postoji li nešto u ovoj točki Vaše karijere, u donosu na tehnologije koje su dostupne, što biste željeli raditi?

Od operacija radim katarakte, plastične operacije, estetske. Ali tu postoji i ambulantni, dijagnostički dio mog posla. Liječenje… Stalno se nešto novo dešava na svim tim poljima pa naprosto idem u korak s vremenom i to je to. Što god da se desi, koliko god da se brzo dešavaju promjene u tehnologijama i znanjima iz mog područja, važno je odmah ih prihvatiti i savladati. To je takav posao.

Pričajte nam malo o svom nedavno ostvarenom snu – ordinaciji dr. Ritz.

Ordinacija je nastavak ordinacije dr. Henč koja je tu radila 20-ak godina, a ja sam je nedavno preuzela. Uvijek sam se nadala svojoj ordinaciji i kad mi se ukazala prilika da se to i ostvari, nisam imala ni trunke sumnje da će biti dobro! Jako sam uzbuđena da napokon moji pacijenti imaju bazu iz koje mogu krenuti, da imaju mene s velikim iskustvom, da ih mogu na Krešimircu primiti sa svojim timom, a gdje će se moći osjećati opušteno i biti tretirani s najvećom pažnjom i profesionalnošću.

Dakle, to se sve nedavno desilo, kako ste riješili logistiku?

Ideja je u meni dugo sazrijevala, skupila sam dobre suradnike i točno shvatila što je to što trebamo imati da bi taj posao bio dobar za naše pacijente – od fantastične sestre Melanije, instrumentarke Marine, odličnog optičara Slavena… Zatim managerica koje su sposobne dati dodatnu vrijednost poslu kojim se bavimo i Roberta koji vodi društvene mreže… baš su svi zgodna ekipa! Zaista ekipa s kojom čovjek može kvalitetno raditi.

Vjerujem da bi svi voljeli čuti malo više o sestri Melaniji i optičaru Slavenu.

Sestra Melanija je silno, silno kreativna, strahovito sposobna… jako je zgodna. Ima dvoje odrasle djece, udana je. Ima i svoj „Vukšinac“ gdje non-stop kopa i “zmišlja” nekakve biljke, stalno nam dolazi s nekim zdravim idejama, ja za pola njih nisam ni čula. Šiva, izmišlja, kreira svakakve prekrasne torbe. Dala sam joj “zadaću” da za Božić napravimo štand s božićnim ukrasima i Mel je napravila gomilu predivnih srca od kojih ne znaš koje je ljepše! U poslu je beskrajno pouzdana, jako profesionalna i sposobna. Bistra je, brza, pametna, radi funkcionalne pretrage, radi u sali. U susretu s pacijentima jako je ljubazna, pacijenti mogu od nje zaista očekivati pomoć, da će im objasniti sve što ih zanima.

Slaven je majstor optike koji fantastično radi! On nam je i veza s tvornicama i dobavljačima stakala i leća. A to kako napravi naočale u 4D tehnologiji – recimo, dioptrija -9 nakon njegovog rada ispada tako tanko i lagano, da se čovjek svaki put nađe u čudu! Progresivne naočale… ljudi išetaju s očalama na očima, bez potrebe za privikavanjem! Sve će objasniti, stručan je i čak nam djeluje i kao manager, iznimno je sposoban.

Inače naš Slaven fantastično kuha! Stalno me dočekuje s nekom novom salatom ili jelom i uvijek pita kada ću doći da mi može pripremiti nešto novo. Voli podijeliti taj talent s ljudima tako da ga se može pitati za neki recept. A njegova mama peče najfantastičnije kolače ikad!

U svakom slučaju, ponosna sam da mogu surađivati s ovako sposobnim timom ljudi. A najviše me veseli što naši pacijenti zaista mogu biti sigurni da su u jako dobrim rukama!

Leave a Reply